Ko je bolji? Deo drugi.

Đaci raznih razreda različito su se pokazali na međunarodnim testiranjima. Da li nastavnici toliko loše rade ili, možda, ima tu i nekih objektivnih poteškoća?

Motiv za ova moja dva teksta su dva međunarodna testiranja. TIMS je međunarodno testiranje namenjeno mlađim razredima osnovne škole, dok je PISA isto to, samo za starije. Đaci mlađih razreda osnovnih škola pokazali su na TIMS testiranju da znaju da povezuju naučeno i da to znaju praktično da primene, dok su učenici viših razreda na PISA testiranju pokazali funkcionalnu nepismenost – da naučeno ne znaju da primene u praksi. Iz ovoga sledi da je rad u mlađim razredima bolji. To je, inače, i ono što ja mislim.

Po medijima glavni „krivac“ za ovakvo stanje su fakulteti. I to jeste donekle tačno, saglasan sam, ali krivca vidim i u samim nastavnicima. Ovaj članak bih mogao da napravim i kao tabelu koja bi u dve kolone uporedno prikazivala šta to učitelji rade dobro, a u čemu nastavnici greše, ali ću, ipak, da se fokusiram na samo jedan (ali vredan) uzrok.

Učitelji imaju motiv da usavrše dete i da mu omoguće da pokaže svoje jake strane, a sada da li će to biti pisanje, čitanje, slikanje, računanje ili poznavanje prirode, to već nije primarno. Nije zanemarljivo ni to što imaju mogućnosti da sve te veštine „miksuju“ u okviru svakog predmeta, što značajno olakšava proces. Nastavnici imaju tu poteškoću da ne mogu da imaju širu sliku o svojim đacima jer ne mogu da znaju koliko su ti đaci dobri iz drugih predmeta. Mogu uvek da vide ocene, ali ta informacija je utoliko nepouzdana ako se zna da nikada dve petice ili dve dvojke nisu jednake ocene kod dva različita đaka. Nisu ni kod dva različita nastavnika. I vreme koje nastavnik provede sa đacima na nedeljnom nivou dovoljno je kratko da ne može da ih upozna onoliko koliko može učitelj.

Dakle, objektivne poteškoće postoje i učitelji su sigurno u prednosti, ali postoje i objektivne greške. Prva i osnovna je što učitelji predaju iz pozicije onoga ko želi da nauči dete nečemu, a nastavnici predaju iz pozicije nekoga ko želi da deca znaju njegov predmet. I taj predmet je toliko dragocen, a sva (i podvlačim – sva) znanja toliko bitna, da ne daj bože nešto tu da se ne zna i taman posla da tu nešto nije važno. Kada to pomnožimo sa, makar, deset, od petnaestak predmeta po godini, dobijamo jedno dobro opterećenje za đake. Kada je nešto naporno, jasno je da se i manje voli, a rad se pretvori u odrađivanje.

Postoje i nastavnici koji, naprosto, žele da đacima pokažu da oni predaju Nauku – sa velikim „N“. Što je teža i što je teže dostići visoku ocenu, nauka postaje naučnija i svima je jasno da je u pitanju nešto teško i nedokučivo. Valjda je poenta da nastavnik dobije na rejtingu kao kolega sa čijim predmetom nema šale, pa je time i njegov predmet značajniji. Sa druge strane, naučna pismenost koja je preko potrebna svima jer od toga nam zavisi kvalitet života, postaje elitizirana i nedostupna. Da sve bude smešnije, upravo ćemo se mi, nastavnici nauka, prvi čuditi kako je narod neobrazovan i da veruje u vračare, a istovremeno ne veruje u lekare i vakcine.

Sećam se kada je bilo popularno i među nastavnicima nauka i među fakultetskim profesorima da se svako pojednostavljivanje nazove „banalizacijom nauke“. Nauka ne može da bude banalna. I ne treba da bude teška. Ona treba da bude zanimljiva (kao što i jeste) i da bude razumljiva.

Dejan Bošković