Onlajn mišljenje i šta sa njim

Nisu svi korisnici interneta i društvenih mreža tolerantni. Mnogo je agresivnosti, mnogo je mržnje i nekulture. Imajte sve to na umu kada poželite da nešto prokomentarišete, da učestvujete u nekoj raspravi, kada vidite da vaše dete polemiše sa nekim.

Nepobitna je činjenica da je život pre pojave interneta i razvitka društvenih mreža bio drugačiji od onog koji danas vodimo, u mnogim segmentima. Jedan od njih se odnosi na količinu (ali i vrstu) informacija i podataka kojima smo raspolagali. Znali smo šta o nekoj temi misle naši prijatelji, rođaci, kolege ili komšije – bliski ljudi s kojima smo razmenjivali mišljenja – gde će ko na letovanje ili zimovanje, kako se proveo na nekoj proslavi, u izlasku, kako ih služi zdravlje, šta ima novo u školi ili šta nekoga muči na poslu. I sve to samo ako bismo se videli ili čuli (fiksnim telefonom).

Danas znamo kako su i šta rade i znani i neznani: bliski ljudi, svetske zvezde, poznati sportisti, političari, Fejsbuk prijatelji ili prijatelji prijatelja, članovi neke grupe u kojoj smo i sl. Jasno nam je šta misle o nekoj od aktuelnih tema, šta ih muči, koliko se vole ili ne vole, imaju li decu, zašto ne žele da ih imaju... Dovoljno je da imamo internet i nalog na nekoj od društvenih mreža, informacija je mnogo i pristižu iz časa u čas. Međutim, čini mi se da smo počeli da se gubimo u tom moru informacija i mogućnosti da svako kaže ono što misli. Da li je to uopšte potrebno i kako utiče na kvalitet života (da li ga poboljšava)? Da li to što MOŽEMO podrazumeva i da MORAMO da iznesemo svoje mišljenje? Da li je baš svačije mišljenje važno i zbog čega nije?

Pre nekoliko dana sam bila jedan od učesnika diskusije na Fejsbuku, pa ću vam iz prve ruke preneti to iskustvo. Prvo, retko se upuštam u komentarisanje i raspravu na društvenim mrežama, a pogotovo onda kada su učesnici osobe koje ne poznajem. Razlog je jednostavan – pošto se ni na ulici ne bih raspravljala sa nepoznatom osobom, ne vidim razlog da to činim u virtuelnom svetu. Iza nepoznatog profila zaista može da bude bilo ko. Drugo, moji pogledi na život i moje mišljenje o nekoj temi ne moraju da se svide svakome i da se podudaraju sa mišljenjem drugih ljudi, te dozvoljavam i drugima istu tu autonomiju. Zbog toga mi je apsolutno besmisleno kada vidim da se ljudi na Fejsbuku svađaju, pokušavajući da ubede nekog u svoju viziju, ideju, svoje mišljenje i slično. Čemu? Ionako nismo svi isti...niti ćemo biti. Svi mi imamo drugačija uverenja, životna iskustva, poreklo, običaje i planove za budućnost. Kako da budemo isti? Kako da razmišljamo na isti način? Nikako...

Međutim, nisu svi korisnici interneta i društvenih mreža tolerantni. Mnogo je agresivnosti, mnogo je mržnje i nekulture. Imajte sve to na umu kada poželite da nešto prokomentarišete, da učestvujete u nekoj raspravi, kada vidite da vaše dete polemiše sa nekim. Dovoljno je da se jedna osoba ne složi sa vama. Ukoliko je dovoljno „uticajna“, obavezno na scenu stupa psihologija mase i svi ostali (koji žele da budu primećeni od strane „uticajnoga“) će se okrenuti protiv vas. A onda, neka vam je bog u pomoći! Drugi scenario je onaj u kom shvatite da niste na istom intelektualnom nivou sa sagovornikom (kog inače ne poznajete), pa je i to živa muka!

Izgubite mnogo vremena, strpljenja, nakupite se negativnosti, nasekirate se. I sve to ni zbog čega, zapravo. Niti ćete nekome dokazati svoju tvrdnju, niti će druga strana vas pridobiti. Svađa je neminovna, a ne znate ni sa kim se svađate. Kako ja vidim – svi su na gubitku. Zato, čuvajte sebe, svoje mališane, svoje bližnje i drage osobe, ne dozvolite im da se uzalud troše. Svađanje na društvenim mrežama je apsurdna situacija u kojoj nema pobednika. E zato mišljenje možete da imate, ali dobro razmislite da li ćete ga izneti i sa kim ćete ga razmeniti.

Jelena Bratić