Vršnjačko nasilje

Kada se pomene vršnjačko nasilje, pomislimo na neki vid nasilja koji se odigrava među decom i mladima. Nasilje je nasilje, ko god da je počinilac i ko god da je žrtva. Zašto se baviti samo decom kad se zna da oni u odraslima imaju uzore?

Vršnjačko nasilje nije proizvod našeg doba. Naprotiv, staro je koliko i samo društvo. Oduvek je bilo zakazivanih tuča, dece koja su bila maltretirana od strane vršnjaka zato što nose naočare ili su gojazni, oduzimanja novca za užinu i sl. Nije bilo mobilnih telefona kojima bi se sve to snimilo i nije bilo interneta da se objavi celom svetu. Svega ostalog je bilo. To nasilje se dešavalo povremeno, mehanizmi zaštite u školama su bili drugačiji, a nekadašnjeg kućnog vaspitanja se svi sa setom sećamo, kao i autoriteta koji su roditelji imali u odnosu na svoju decu. Danas se postupanje u situaciji kada imate nasilnika u školi svodi na asertivan pristup, mnogo priče i papirologije, a malo efikasnosti.

Kada se pomene vršnjačko nasilje, pomislimo na neki vid nasilja koji se odigrava među decom i mladima: fizičko, verbalno, psihološko, seksualno, digitalno nasilje. Međutim, razmišljam ovih dana o toj sintagmi i našem društvu. Vršnjaci su ljudi koji su istih ili sličnih godina. Nasilje je nasilje, ko god da je počinilac i ko god da je žrtva. Zašto se baviti samo decom kad se zna da oni u odraslima imaju uzore? Znači, kakvi smo mi, takva su nam i deca. Kad može ovaj ili onaj, zašto ne mogu ja? vrlo često čujem. A kakvi smo to mi, odrasli? Ukoliko se usudite da bacite pogled na neke od dnevnih novina (ili informativne portale), možete videti najčešće naslove i tekstove o tome ko je koga vređao u skupštini, ko je na koga nasrtao i pretio, užas ovde, užas onde…Svedoci smo činjenice da je mnogo više negativnih primera ili se oni iz nekog razloga namerno forsiraju. Važan je šokantan naslov, važno je zaraditi od klikova. A vi u školama samo lagano, samo asertivno... Pojačavajte pedagoški rad, razgovarajte sa nasilnikom, njegovim roditeljima, žrtvom nasilja, i roditeljima, takođe. Razgovor je lekovit, ako ništa drugo. Ne zaboravite samo da uredno vodite evidenciju o svemu rečenom. A kad se vratite kućama posle posla i uključite tv, užas na sve strane...

To što se u udarnom terminu puštaju rijaliti programi, i to što svako govori kako hoće i šta hoće, i to što se toliko ističe nasilje u svim sferama i oblicima – sve to nam odmaže u borbi za srećno i bezbrižno detinjstvo, kako dece, tako i školaraca (mlađih i starijih). Zaista mislim da ne vredi mnogo edukacija đaka u školama kad nema ko da edukuje odrasle. Kad su roditelji sve više okupirani poslom a sve manje zainteresovani za vaspitanje dece, i kad se u stvarnom (vanškolskom) životu najčešće komunicira uz psovke i pretnje. Ako decu „čuvaju“ roditelji, bake i deke koji kao hipnostisani sede pred malim ekranima i prate dešavanja u estradno-političkom brlogu, loše nam se piše. Deca to isto slušaju pa će, učeći po modelu, i sami početi da se tako izražavaju i ponašaju. Zato se nasiljem treba pozabaviti na svim nivoima. Da, u školama učimo decu poštovanju, prijateljstvu i drugim vrlinama, ali nećemo daleko stići ukoliko nas društvo sabotira na svakom koraku. Neki red bi morao da se zna, ukoliko nam je zaista stalo.

Jelena Bratić