Dobar kolektiv

Dobar rad obavezno daje i dobre rezultate, ali ga često prate i manje dobri problemi. Mi uvek vidimo uspeh, ali je doći do njega pravo majstorstvo uz sve te izazove.

Ja radim u dobrom kolektivu. Kako znam da je dobar? To se vidi po mnogo čemu: nastava se odvija prema planu, a dodatno u školi se organizuju i realizuju mnoge aktivnosti. Pri tome ne mislim samo na Dan škole i Savindan, već je tu i Poetsko veče, Kružok, zanimljiva predavanja, radionice, novinarska i druge sekcije... Samo prošle godine je škola učestvovala u preko dvadeset projekata (od kojih su neki i međunarodni), a tu je i nekoliko stotina nagrada đaka na svim nivoima takmičenja iz gotovo svih predmeta. Završni testovi su pokazali natprosečne rezultate, a troje učenika je pohađalo Letnju naučnu školu u Petnici. Prema svim (pr)ocenama spolja, škola radi kao sat.

Kvalitet rada obavezno obezbeđuje i kvalitet svega ostalog. Đaci su u našoj školi uspešni i motivisani, što je i najvažnije, a nastavnici „vuku jedni druge“, odnosno čine da skoro svako bude motivisan za rad i da bude podrška kolegi. Nastavnici tako napreduju (čak i u zvanjima) i osvajaju razne nagrade na konkursima namenjenim njima i njihovim đacima. I tu nema mnogo zavisti jer zavist se javlja kod onih koji sami nisu ostvareni u svom poslu, a takvi će se u mojoj školi teško naći. Ne treba zanemariti ni da uvek imamo dovoljan broj đaka i davno je prošlo vreme kada smo prolazili kroz mučnu proceduru za tehnološke viškove.

Dobar rad, dakle, vodi ka brojnim benefitima, ali čak i tada problema ima. Samo, ti problemi se razlikuju u odnosu na one u manje dobrim kolektivima. Prvi problem je umor ili kako bi se moderno reklo „sagorevanje na poslu“. Pored nameta Ministarstva koji su nikad veći (nažalost, to nije u korelaciji i sa smislenim), ako nastavnici požele da urade još nešto dodatno, bojim se da se posao približava granicama izdržljivosti i ako ste savesni, sve to deluje ili frustirajuće ili demotivišuće. Iz sličnog razloga se dešava i preopterećenje informacijama. Sve ih je više, a mnoge od njih su u vezi sa beskonačnim procedurama i jako je teško napraviti prioritete. Takođe, sve te informacije su najčešće u koliziji same sa sobom čak i u istim pravilnicima i zakonima, ali to je već druga i duga priča.

Još jedan veliki problem koji sam primetio je podizanje nivoa kriterijuma. I tu se ispostavlja da su nastavnici neprijatelji sami sebi. Ono što se radilo pre godinu dana je bilo sjajno i kvalitetno, ali je „zastarelo“. Potrebno je nešto veće i grandioznije, iako je ono prošlogodišnje sasvim dobro i daje rezultate. Da ne govorim o tome da je za neke škole i to prošlogodišnje još uvek nešto što se nikad nije radilo i što će tek biti inovacija negde u budućnosti. Uz ovaj problem nadovezuje se još jedan; problem kvaliteta rada svakog pojedinca. Najčešće sopstveni kvalitet „merimo“ poređenjem. U lošoj sredini, osrednji će biti najbolji, ali u sredini gde su svi sjajni, čak i onaj koji je inače sjajan neće imati takvo mišljenje o sebi jer vidi kakve stvari drugi postižu.

Kolektiv koji je ovakav „hiperaktivan“ nije pogodan za svakoga. Dešavalo nam se da nas kolege novajlije napuste jer ne mogu da prate korak. I to je takođe problem jer se tim slabi stalnom izmenom članova, a da ne govorim o tome da mora sve da se radi od početka sa svakim novim članom.

I na kraju, dobar kolektiv nije omiljen među kolegama iz iste opštine. To može da se manifestuje na različite načine, počevši od primedbi, preko bojkotovanja, do „podmetanja noge“. Verujte, svedočio sam svakoj od ovih „aktivnosti“, a dobar deo njih osetio i na sopstvenoj koži. No, ima i takvih kolektiva i kolega koji su korektni, verujem zato što su i sami zadovoljni svojim radom.

Ovde sam izlistao tek neke od problema koje niko nigde ne pominje. Istina, dobri nastavnici se često navode kao uzori dobrog rada, ali ne i izazovi sa kojima se suočavaju. Da ne spominjem da se tek ne priča o tome kako bi ti izazovi mogli da se smanje i da se ljudima omogući da rade još bolje. Nagrade je tek iluzorno pomenuti. Zbog svega ovoga sam i bio motivisan da napišem tekst o tome. Nigde ne cvetaju ruže i problema ima čak i u raju.

Dejan Bošković