Dobar, loš i nastavnik

Nisam rad da škole delim na dobre i loše, ali istina jeste da se u svim školama ne radi na isti način. Takođe, nezahvalno je i nastavnike deliti na dobre i loše, opet iz istog razloga.

Zapravo, ima nastavnika kod kojih je vidno da su „zvezde“. Razvojem interneta i zahvaljujući društvenim mrežama postali smo članovi „velikih zbornica“, želeli to ili ne želeli i svi znamo makar o nekima sasvim dovoljno da njihov rad bude prepoznatljiv. Na nama ostaje kako ćemo da se postavimo; da nam budu simpatični, možda čak i uzori, da nam budu nada da postoji „svetlost“ na mračnom, noćnom nebu prosvete ili da im zavidimo i da nam, ali baš, idu na živce. Ima i takvih koji su „s one strane medalje“, koji su „krš“ i kojima ne bismo dali ni dve nacrtane ovce, a kamoli trideset đaka u učionici da ih obrazuju i vaspitavaju. Svaka Gausova kriva ima svoje ekstreme i oni su lako prepoznatljivi i svi znamo neke takve. I što je važnije, u takvim slučajevima lako ćemo prepoznati dobre i loše, odnosno ko svoju platu nije zaradio, a ko ih je zaradio više samo u toku jednog meseca. To nije sporno. Sporna je većina na Gausovoj krivoj i tu je jako teško reći ko je dobar nastavnik, a ko nije. Što se ovog problema tiče, mogu samo da vam kažem, drage kolege, dobro došli u biologiju, gde vlada beskrajna varijabilnost i gde ponavljanja u osobinama jedinki (koje se polno razmnožavaju i mešaju svoje gene) – nema.

U svakoj školi mi ćemo se rasporediti na Gausovoj krivoj i većina nas će zauzeti neku svoju poziciju pri sredini. I to tako mora jer se normalna raspodela inače ne bi tako zvala. Pitanja koja će neki nastavnici postaviti sebi je gde su tačno i da li je to dovoljno. 

U vremenu kada roditelji imaju mogućnost izbora da svoje dete upišu u školu koju žele, mi imamo s jedne strane „pune škole đaka, niotkuda vrata“ i one koje vrata imaju, ali se ređe otvaraju. Drugim rečima, jedne škole se pune, druge prazne i izgleda da je glavni razlog ipak kadar koji radi u toj školi. Međutim, kadar u školi koja je u ovom smislu uspešnija nije uvek zadovoljan. Okej, naša škola je uspešna, popularna i nadaleko poznata, ali koliki je moj doprinos tome? I dalje, da li sam ja loš ako u učionici desno pored mene radi pedagoški savetnik, a u učionici levo spoljni saradnik Ministarstva? I, napokon, pitanje svih pitanja, da li me čini lošim ako ne učestvujem u fensi projektima koji, usput, osvajaju svetske nagrade i grantove? 

Ja zaista verujem da je jedino moguće postići zadovoljstvo onim što radimo ako prihvatimo jednostavnu činjenicu da smo svi različiti. I svi smo različito dobri u različitim stvarima. Neko je sjajan mentor đacima koji uvek stižu do republičkog takmičenja, drugi je kreativan dovoljno da časkom osmisli neki atraktivan projekat, a neko ima đake koji ne postižu rezultate na takmičenjima, a nije se pokazao ni u projektima, niti bilo kojim drugim aktivnostima. No, dobar je u nastavi i učenici vole njegov predmet. I odgovor je da, svi oni doprinose i svako je dovoljno važan da bi škola izgubila njegovim odlaskom. 

Zaključak je da pored „zvezde“ ili bilo kojeg nastavnika koji ambicioznije shvata svoj posao ne bi trebalo da se osećamo loše. Mi smo sigurno važni, pre svega u životima đaka kojima predajemo i sigurno će nas zapamtiti po dobru ako dobro radimo sa njima i pomognemo im da steknu značajna znanja, veštine i stavove. A to je, ako ćemo iskreno, jedino i važno.

Dejan Bošković