Srpske podele i naša posla

Da li treba blagonaklono gledati na sve „kreativne” pokušaje naših đaka i kuditi nastavnice, nastavnike i profesore po internetu?

Kao što sam već jednom rekla, malo malo, pa se u Srbiji „zapali internet” zbog nekog pismenog zadatka koji je „uzburkao region”, nastavnice koja je uradila ovo ili ono i slično. Ovih dana društvene mreže preplavljene su fotografijom na kojoj se vidi neki četvrti zadatak koji je neko uradio, a neko pregledao. Zadatak glasi: „Napiši rečima sledeće brojeve: 12, 19, 58, 60.” Odgovor glasi: „trinaest, dvadeset, pedeset devet, šezdese jedan”, a onaj ko je to pregledao precrtao je odgovore, stavio upitnike i uzvičnike i označio da je ukupan broj dobijenih poena – nula. 

Ne znamo ko je radio, ne znamo ko je pregledao, ne znamo da li je u pitanju srpski ili matematika, ali zahvaljujući korisnicima društvenih mreža znamo sledeće:

- učenik je genije,
- učeniku treba dati medalju,
- učiteljica je histerična,
- učiteljica nema pojma,
- učiteljica nije nikakav pedagog,
- učiteljica je frustrirana,
- učiteljica je ograničena,
- crvena hemijska stvara deci dodatni pritisak,
- zadatak je glupo formulisan,
- tako je kad misle da svi mogu da sastavljaju zadatke,
- učenik je zadatak shvatio na svoj način, to treba nagraditi,
- učenik je za „sledeći“ mislio da je „sledbenik“, ima dete svoju logiku,
- ovo se mora priznati kao tačno, a detetu dati medalju.

U opštoj histeriji, potrudila sam se da ostanem po strani i budem samo posmatrač sveobuhvatne i vrlo temeljne analize pomenute fotografije, jer već odavno mislim da raspravljanje na društvenim mrežama služi isključivo tome da izgubite vreme, živce, energiju, ali i veru u ljude i objektivno rasuđivanje. Još niko nikoga u tim beskrajnim debatama nije ubedio u suprotno ili pridobio za neku svoju ideju. Ipak, to što ne ulazim u diskusije sa nepoznatima, ne znači da nemam svoj stav u vezi sa ovom temom.

Svi su sebi dali za pravo da komentarišu – od prosvetnih radnika, preko roditelja, baka i deka, domaćica, zaposlenih u drugim branšama. Uglavnom su negativno nastrojeni prema „učiteljici”, a puni razumevanja za logiku deteta koje je dobilo 0 poena. Malo je ljudi koji ne vide ništa sporno u onome što je prikazano. A šta mi zaista znamo o toj fotografiji? Objektivno, ništa. 

Na njoj je navodno stranica iz neke radne sveske, a može da bude i štampani test. Koji je razred dete? Prvi verovatno nije, jer se brojevi do 100 rade tek u drugom polugodištu. Možemo da pretpostavimo da je drugi razred u pitanju, što ne znači da se ovakve vežbe ne rade i u starijim razredima. Doduše,  rukopis je baš dečji, ali može da bude i namešten da izgleda kao dečji. Znači, ne znamo pouzdano koji je razred dete koje je pisalo, ni da li je dete
uopšte, niti da li je u pitanju neki malac iz predškolskog kome su roditelji dali da popunjava vežbu starijeg brata ili sestre, pa su se slatko nasmejali kad je dete uradilo onako kako je mislilo da treba i postavili sliku na internet. Dakle, može da bude bilo ko. 

Ko je pregledao zadatak? Možda je neka učiteljica, možda je učitelj, a možda je i roditelj. Ima tih posvećenih roditelja koji odštampaju ili iskopiraju po nekoliko stranica iz radne sveske i donesu detetu da vežba kod kuće. Onda lepo uzmu pa pregledaju detetov rad i greške označe crvenom bojom kako bi bilo uverljivije. Nekad daju i ocene... što da ne?! Deca u mlađem uzrastu jako vole da se igraju škole. Posle ih prođe, naravno. Znači, ni ova informacija nam nije poznata. Može da bude bilo ko. 

Komentarisati ovakvu fotografiju bez uvida u širi kontekst, u to ko su zaista akteri i šta se desilo, nema svrhe, neumesno je i neprofesionalno. Zbog toga me je iznenadila silina kojom su se mnogi obrušili na neku imaginarnu učiteljicu i znaju da je zalutala u prosvetu, a dete je genije zato što mu reč sledeći liči na reč sledbenik. Pobogu, ljudi! Sve i da je đak u pitanju (a ne nečiji štos), deca u drugom razredu kreću u muzičke škole, neki se bave sportovima, neki uče engleski već od pete godine, a ne znaju šta znači reč sledeće?! Smešni su svi ti pokušaji da se učenik proglasi genijem. Nije genije, samo možda nije dobro razumeo zadatak. Dešava se, nije smak sveta. Iz grešaka se uči, svi smo kroz to prošli: nešto nismo znali ili smo mislili pogrešno, ispravljeni smo, naučili i sada znamo. Neverovatno mi je da se nešto što se ranije podvodilo pod „školske bisere” danas proglašava za epohalno i genijalno rešenje. Saberite se, molim vas.

Ipak, zahvaljujući ovoj fotografiji i tim silnim komentarima, na svetlost dana izašao je uzrok jednog velikog problema našeg obrazovnog sistema. Naime, samo u Beogradu je prošle školske godine bilo skoro dve hiljade vukovaca. Statistika kaže da je svaki šesti osmak u Srbiji nosilac Vukove diplome, što znači da su to pametnice koje iz svih predmeta znaju za peticu, a pride imaju i uspeha na takmičenjima ili u nekim drugim aktivnostima. S druge strane, pre neki dan, od dvadeset učenika drugog razreda jedne srednje škole, samo jedno dete znalo je za Veliku seobu Srba i čulo za Arsenija III Čarnojevića. Tema je bila razvitak srpskog jezika od 9. do 19. veka i ovaj istorijski podatak je veoma bitan. Neka znanja, ipak, spadaju u domen opšte kulture, šta god vi mislili o školama i učenju, a ovo su prosečni srednjoškolci. Za mene je ovo bilo poražavajuće.

Da li i dalje mislite da treba blagonaklono gledati na sve „kreativne” pokušaje naših đaka i kuditi nastavnice, nastavnike i profesore po internetu?! Da li mislite da je bolje da se raspravljate na Fejsbuku i Tviteru, umesto da popričate sa svojom decom i vidite šta uče u školi i koliko znaju? Kada bismo sebi dali za pravo da govorimo samo o stvarima koje pouzdano znamo i o osobama koje poznajemo (ne o nedorečenim fotografijama sa interneta), kada bismo hteli da priznamo kakvo je stvarno stanje u srpskoj prosveti, ko sve radi u nastavi, koliko se roditelji u Srbiji malo bave svojom decom (a mnogo nastavnicima) i kakav je realan nivo znanja naših đaka, rekla bih da je đavo odavno odneo šalu.

Jelena Bratić