Rezultati nastavnika iz Bora dokaz da nema granica kada radite posao koji volite

Deca su oduvek, kako se tvrdilo, bila najiskrenija od svih nas, detetovu ljubav zaslužuju posebni i oni koji su u njihovim očima veliki.

Tragom upravo dečijeg glasa, u malom gradu na istoku naše zemlje, pronašli smo Slavoljuba Toskića, velikog čoveka u očima svih njegovih bivših i sadašnjih đaka.

Sa skoro 20 godina radnog staža, velikim brojem naučnih radova i nagrada Slavoljub je jedan od najomiljenijih nastavnika biologije u ovom kraju. Nakon dve godine rada u rodnom Blacu, dobija posao u selu Brestovac kraj Bora, a ubrzo zatim i mesto u kolektivu „OŠ Branko Radičević” u Boru.

Ljubav prema biologiji i deci ovog nastavnika dovela je do fantastičnih rezultata koje je postigao, kao i do titule „najdražeg nastavnika“ mnogih generacija dece koja su odavno izašla iz školskih klupa, ali i onih koje su još uvek u njima.

Odakle interesovanje baš za bilogiju?

Ljubav prema biologiji se javila u srednjoj školi, u gimnaziji u Blacu odakle sam. Imao sam tu sreću da mi predaje izvrsna profesorica Nataša, koja je umela na jedinstven način da zainteresuje svoje učenike za svoj predmet. Ona je bila od onih profesora gde je svoje znanje delila sa nama i van svog kabineta. Uvek nam je bila dostupna. Često mi odzvanjaju njene reči „Mali jel mora ta biologija?”. Nekako je morala. Sudbina ili kako već baš nju sam menjao na početku svoje profesorske karijere.

Vaši rezultati govore o tome koliko volite životni poziv koji ste izabrali. Da li je ta ljubav prema biologiji prisutna od malena ili se rađala postepeno uz vaše napredovanje

Nekako sam shvatio da je mnogo istih nastavnika, pretvorilo se to u neki šablon. Želeo sam biti drugačiji. Nesebičnost u životu i radu me nekako i dovela do zaista vrhunskih rezultata u ovom poslu. Možda sam jedan od retkih profesora gde učenici sa podjednakim žarom dolaze u kabinet imali oni peticu ili neku slabiju ocenu. Pristup je bitan. Dečiji osmeh mi ulepša dan i time se vodim. Ne takmičim se ni sa kim pa mi je i to prednost. Radujem se i tudjim uspesima jednako kao i svojim.

Nakon skoro 20 godina radnog iskustva, kada na policama imate toliko nagrada i zahvalnica, da li je moguće među njima izdvojiti najdražu? Za koju može da se kaže da je možda gledate najponosnije?

Često se setim svih svojih nagrada. Stoje svuda po stanu neke su i u posebnoj fioci. Malo, malo pa ih pogledam, setim se svojih učenika i tih momenata dodela istih. Lep osećaj i javlja se želja za novim dostignućima u ovom poslu. Zaista lep osećaj. Posebna je ona gde sam proglašen „za Heroja tokom pandemije Covid19“ od strane Balkanske mreže nastavnika, gde sam unutar mreže olakšavao kolegama rad. Mislim da se kroz ovo priznanje najjasnije vidi kakav sam ja. Malo ko od kolega zna da sam tada sve svoje obaveze završavao preko mobilnog telefona, a bilo je previše posla.

Dobitnik ste zahvalnice „Za izuzetan uspeh u radu sa učenicima i postignute rezultate u nastavi biologije, dakle jedan od Vaših velikih uspeha svakako jesu i Vaši učenici. Kako se dolazi do toga da budete mentor deci uzrasta od 11 do 14 godina koja pored toga što su uglavnom prva na opštinskim takmičenjima, osvajaju i prva mesta na „Međunarodnoj juniorskoj eko olimpijadi”?

Na ovo pitanje je teško dati odgovor. Zašto? Zato što ja uvek čekam da mi se učenik ukoliko je zainteresovan sam javi i kaže da bi želeo da pokušamo nešto više van redovne nastave. Ne volim da im stvaram obavezu. Mislim da taj moj pristup mnogo govori o samim rezultatima, ali ne mojih nego mojih učenika. Često izgubim dosta vremena da češljam literaturu, da vidim šta bi se moglo pasti od pitanja, šta je  dvosmisleno, koja je caka… Naporan je to rad.

Da li među decom koja su pod Vašom mentorskom palicom ima dece za koju sigurno možete da kažete „O njoj ili njemu ćete tek čuti?”

Da, sigurno. Mnogo njih je već u belim mantilima, postali su lekari, specijalisti, profesori… Ponosan sam na njih, jako. Ponosan sam i na one učenike koji su postali dobri ljudi.

Važite za jednog od najomiljenijih nastavnika u ovom kraju, čak i ukoliko uzmemo u obzir da svi oni mogu da potvrde činjenicu da niste nimalo popustljiv nastavnik. Dakle imate veoma lepe rezultate Vaših đaka i njihovu veliku naklonost. Čemu dugujete to?

Pristupu u radu. Volim da nekoliko trenutaka odvojim za neku šalu. Često mi otkrivaju u koga su zaljubljeni, neku tajnu, klub za koji navijaju… Nekada za vreme predavanja ubacim dosetku ili šalu na njihov račun i time dam sebi potvrdu koliko me prate. Svakom detetu prilazim na isti način. Nema kod mene podele. Volim ih podjednako sve. Šalim se i na svoj račun. Njima je zanimljivo kada im kod nekih lekcija prepričavam šta sam ja radio u njihovim godinama, zalivao baštu, čuvao stoku, sakupljao seno, brao voće. Njima je to pomalo nezamislivo. Kažem ponovo, pristup.

O količini kako ljubavi tako i zahvalnosti koju deca osećaju prema njemu, svedoče mnogobrojne poruke đaka upućenih ovom nastavniku. Među porukama koje mu svakodnevno pristižu, a koje on nesebično deli sa svojim prijateljima na Facebook-u, pronašli smo i pesmu koju je jedan od učenika posvetio Slavoljubu.

Vezano za situaciju sa pandemijom virusa korona i organizovanjem nastave na daljinu, dobijate poziv da budete jedan od predavača na RTS-u. Sada iz Vašeg kabineta i Vaše katedre prelazite ispred kamera i reflektora. Niste više nastavnik samo đacima koji idu u „OŠ Branko Radičević” u Boru, Vi ste nastavnik biologije svim osnovcima u Srbiji u tom trenutku. Snimate čas koji se emituje na RTS-u i u sebi mislite šta?

Da je to mukotrpan posao, izazov na koji moram odgovoriti, a ne napraviti materijalnu grešku. Oni koji su to radili znaju o čemu pričam. Budeš i scenarista i IT stručnjak, koreograf, stilista, a pre svega profesor biologije. Nije bilo mesta za grešku, a sa druge strane velika je bila čast zato što sam baš ja odabran.

U jeku pandemije škole su zatvorene, đaci i osnovnih i srednjih škola pa i studenti prešli su na onlajn nastavu. Kakvo je Vaše mišljenje o ovakvom načinu rada?

Mislim da se ovde, pre svega, jako malo razumeju profesori. Koliko je nama teško, teško je i deci i mi njih razumemo. Nekako se ipak sve poklopilo i to funkcioniše. Zaista bih voleo da pored mene u toku jednog radnog dana budu jedan roditelj i jedan novinar, tada bi slika u javnosti bila realna i mislim da ne bi bili ovoliko napadani.

Pojednici misle da se online nastavom dosta gubi na kvalitetu i samog programa i na samom učenju dece. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?

Da, svakako da nije isto. Više sam za „živu reč”. Ali zdravlje je najbitnije, kako dece, tako i nas nastavnika, kao i samih roditelja. Svima je teško palo ovo prilagođavanje, ali sve se da nadoknaditi, samo da smo zdravi.

Dosta se priča o tome koliko je deci bilo naporno i teško da se uklope u ceo ovaj sistem sa nastavom na daljinu. Koliko je Vama kao nastavniku teško palo sve ovo?

Jako, nisam bio bogzna koliko informatički potkovan. Strah je bio prisutan, papirologija sa kratkim rokovima, Google učionica. Napomenuo sam već, imao sam i taj hendikep da mi se malo pre proglašenja vanrednog stanja, policijskog časa i prelaska na online nastavu, računar pokvario i sve je išlo preko mobilnog telefona. Retko ko je to znao. Svi koji su savesno radili su zaista imali poteškoće da daju svoj maksimum i da učenici ne ostanu uskraćeni za gradivo i objašnjenja.

Da li vam nedostaje kontakt sa Vašim đacima, interakcija sa njima na časovima, Vaš kabinet?

Nedostaje mi sve to mnogo. Volim rad u svom kabinetu. Odužilo se sve ovo, više ne znam ni gde ko sedi. Tabla, kreda… Ipak je živa reč – živa. Nego siguran sam da nastavni proces nije mnogo trpeo.

Pored svega ovoga imate i svoj lični jutjub kanal na kojem brojite skoro 25 000 pregleda. Pored Vas ovde možemo naći i Vaše učenike. Odakle ideja za pokretanje kanala i koji je njegov cilj?

Iskreno, ideja o pokretanju kanala mi je pala tokom pandemije. Zašto da ne? Pre svega, edukativan je i zove se „SVET BIOLOGIJE“ . Meni je mnogo pomogao jer mi je lakše da odatle postavljam materijal u Google učionicu, ali i kolege biolozi su uzimali materijale odatle i prosleđivali svojim učenicima. Inovacija, a ja volim biti drugačiji. Bilo je, a i još uvek traje zanimanje učenika za pravljenje video formata. Korelacija biologije i informatike je zanimljiva deci koja postaju sve više informatički pismena.

Kome ili čemu dugujete Vaše uspehe?

Sebi. To mi je nadoknada što nemam porodicu. Beg od samoće.

Kolika je uloga čitavog kolektiva na Vaš rad i Vaše rezultate istog?

Radim u divnom kolektivu. Jedan od retkih u kome nema sujete. Svi smo tu za bilo koga. Dogovor je jako bitan, imam složan kolektiv što je danas retkost.

Koji su Vaši dalji planovi?

Planova imam naravno. Pre svega, kao i svi drugi, danas sačuvati zdravlje, da su svi ljudi na planeti živi i zdravi. Ostati u biologiji i proširivati znanje van kabineta biologije. Pojaviće se i neki novi izazov koji ću rado prihvatiti.

Da li jedan nastavnik poput Vas ima svoje slobodno vreme i kako ga provodi?

Stvar je u organizaciji. Da, imam ga, ali moram priznati da i vreme koje provodim sa prijateljima neretko provodim isključen razmišljajući šta treba uraditi sledeće. Sve češće volim da se osamim i pravim planove za dalje.

Ako bismo pitali Vas lično, šta biste nam rekli – Ko je Slavoljub Toskić? 

Ko je Slavoljub Toskić? Pitanje je više za nekog drugog. Iz mog ugla neko ko voli ljude, neko ko se raduje malim stvarima, neko ko voli pokloniti sitnicu, neko ko ne voli primati poklone, neko ko voli da vidi nasmejana lica ljudi. Neko ko zna reći i  izvini i hvala. Neko ko voli usrećiti nekog. Neko ko nema nikoga svog, ali neko ko je prihvatio da je ceo svet njegov. Neko ko je srećan kad vidi da je neko srećan i neko ko voli da putuje.

Slavoljub je veoma odlučan u svojoj potrazi za sledećim izazovima, te je nedavno stigla i potvrda da je njegova prijava za obuku „Znanje potraži, klimatske promene ublaži“ koju organizuje Svetska organizacija za prirodu – prihvaćena. Trenutno je u potrazi za sledećom destinacijom za putovanje, ali i mestom na zidu za neku od narednih priznanja.

Izvor: Novinari303 / Isidora Terzić