Holandsko osnovno obrazovanje

Lično iskustvo roditelja

Holandija, zemlja lala, vetrenjača, kiše, bicikleta i dece koja nemaju strah od škole. Sigurno ne do svoje 12. godine.

Kako jedan roditelj sa Balkana doživljava obrazovni sistem u kome ima puno slobode, premalo krutosti, a previše pravila i normi?

Izazov na koji se čovek ne može pripremiti. Spontano, radoznala kao i deca, postavljala sam kako sebi tako i na svakom koraku drugima pitanja “zašto” i tražila logične i realne odgovore. Dugo sam sumnjala, nosila u sebi uvek prikriveni strah i tražila odgovor na pitanje “dokle” i “šta posle”. I trebalo mi je puno vremena da ubedim sebe da je taj sistem možda i bolji. Dugih 10 godina. Svaki pokušaj da se u kratkim crtama izloži pregled holandskog osnovnog obrazovanja sa akcentom na predškolsko ne bi dao vernu sliku, pa neka realnija slika i razumevanje zahtevaju koji red više i malo pažnje za jednu jasniju i precizniju analizu, doduše roditeljsku, zasnovanu na ličnom iskustvu.

U osnovnu školu, odnosno predškolsko kreće se sa pune 4 godine. Svako dete ima samo svoj dan polaska u školu i nema akcenta na kolektivnoj pompi polaska u skolu, već na uklapanje u kolektiv. Škola je obavezna od pete godine. To znači da do pete godine dete može duže izostati iz škole bez nekog posebnog razloga i opravdanja i bez sankcionisanja roditelja. Deca pod krovom te škole ostaju do završetka VIII grupe odnosno 12/13. godine. Škole su male i obično nemaju više od 300 učenika, uglavnom po jedno odeljenje svakog razreda – uzrasta. Nastava traje od 8:30-15:00, a sredom i petkom do 12:00. Od 7. godine nastava se odvija samo sredom do 12:00. U toj školi nastavu ne drže nastavnici, već učitelji, obično dva učitelja koji različitim danima drže nastavu čak i iz istih predmeta, a tako je i u predskolškom uzrastu, dok deca, osim u slučaju ponavljanja razreda (uzroci ponavljanja su različiti) do kraja osnovne škole uglavnom ostaju u istom sastavu.  Neko moje iskustvo me je dovelo do sledećih zaključaka, da je to i pozitivno i dobro iz više razloga:

* Ne stvara se previše prisan odnos izmedju učitelja i deteta.

* Smanjuje se mogućnost da neki učitelj ima privilegovanu decu.

* Pruža se mogućnost da svi imaju “omiljenu” učiteljicu.

* Povećava se mogucnost bolje prezentacije usled zdrave konkurencije – nemaju svi učitelji iste zahteve, iste sisteme i mogućnosti davanja znanja.

* Kombinacije učitelja u generaciji se menjaju, pa se na taj način izbegava mogućnost  da učitelji stvore previše uigranu tandem-vezu koja bi mogla loše da se odrazi u odnosu prema nekom detetu.

Bez obzira na vrstu škole i obrazovanja, a uglavnom su zastupljene Montesori, Dalton i Jenaplan škole, u osnovi svakog obrazovanja je adaptivno učenje koje koristi filozofiju višestruke inteligencije po Gardneru. Adaptivno učenje podrazumeva usvajanje znanja korišćenjem različitih modela i tehnika, materija se deli deci u celine-oblasti-sekvence koje se kasnije sa smislom povezuju, a deca ih obrađuju po grupama, selektovani po istom afinitetu usvajanja znanja i interesovanjima.

Generalno se pruža šansa da u raznim slojevima populacije bude više zadovoljnih roditelja, a naravno i dece, i kreira sistem koji se ipak može nazvati “po meri za svakoga”.

Individualno, neosporno je da svaki roditelj može imati primedbe, kako subjektivne, tako i objektivne. Ali ne treba ni zaboraviti da ono što je mana u trenutku, može biti prednost na duge staze.

Iako škola i obrazovanje rano počinju, deca zbog sistema rada i odsustva presije i moranja, uz lagani tempo zaista usvajaju sa lakoćom materiju i osvajaju znanje, i što je najbitnije – sa zadovoljstvom i uživanjem odlaze u osnovnu školu, što se svakako menja prelaskom u srednju školu i dolaskom puberteta.

Sistem je tako koncipiran da se ocenjuje sve i to vrlo nijansirano i precizno, ali decu to ne opterećuje, jer opšti utisak je da ocene nisu bitne, već samo napredak vašeg deteta i njegov trud, mada je sa druge strane primetno da se ocene dobijaju isključivo za sposobnosti. Ipak, najbitnije je da vam učitelj kaze da dete napreduje, da se trudi i da pruža svoj maksimum.

U takvom sistemu koji roditeljima ne pruža mogućnost prevelikog upliva u rad deteta i roditelji su smireniji usled odsustva stresa.

U uzrastu od 4-6. godine deca se ocenjuju iz sledećih “predmeta”:

* – Maternji jezik / umni razvoj:

Mogu jasno nekome da objasnim šta mislim

Mogu/znam da sastavljam rečenice

Učestvujem u grupnom razgovoru u krugu

Mogu/znamda rimujem reči

Osnove čitanja/prepoznavanje slova

Pasivni vokabular

Aktivni vokabular

* – Dečja matematika:

Poznavanje brojeva

Poznavanje formi

Znam da brojim

Razumevanje brojeva – račun

* – Socijalno-emocionalni razvoj:

Igram se zajedno sa drugom decom

Mogu/želim podeliti materijale/igračke sa drugom decom – nisam sebičan

Želim drugima pomoći

Znam da se brinem o sebi

Pridržavam se školskih pravila (poštujem red i disciplinu)

Mogu/umem/znam druge da saslušam

* – Igra, rad, ponašanje:

Mogu/umem da se igram/zabavim

Mogu samostalno da radim

Pridržavam se zadate teme/zadatka

Mogu/umem/znam da radim sa razvojnim materijalima

Moj radni tempo

* – Fizički razvoj i motorika:

– Gruba motorika:

Usuđujem se da radim zadate vežbe na gimnastici

Dobro sam pokretljiv

-Mala-fina motorika:

Bojim unutar linije

Znam da sečem

Znam da savijam papir

Držanje olovke

* – Ekspresija

Učestvujem na času muzike

Črtam, seckam, lepim

Kreativan sam

 

Nastavak teksta pročitajte na detinjarije.com 

 

Izvor: detinjarije.com