Znanje je tu da bi se stalno delilo i umnožavalo

Na konkursu „Inkluzija u savremenoj nastavi” nastavnica fizike Ksenija Dragaš osvojila je treću nagradu. Ovom prilikom prenosimo njena iskustva u radu sa učenicima koji se obrazuju prema individualnom obrazovnom planu.

U osnovnoj školi radim osam godina. Tek kada sam se zaposlila imala sam priliku da zapravo saznam šta je inkluzivno obrazovanje, kako izgleda njegova primena u praksi i koji su izazovi u njegovom sprovođenju. Tokom godina rada sticala sam neprocenjivo iskustvo u radu sa učenicima različitih sposobnosti i različitog uzrasta. Radila sam sa učenicima sa teškoćama u učenju, smetnjama u razvoju, ali i sa učenicima sa izuzetnim sposobnostima. Ono što svakako mogu reći jeste da su mi utisci u vezi sa tim odlični i da sam do sad stekla izuzetno iskustvo u ovoj oblasti. 

Važno je reći da nijednog trena nisam to osetila kao teret niti kao opterećenje koje je stavljeno pred mene. Naprotiv, osetila sam da sam, baš kao i moje kolege, stavljena pred izazov koji nam svima može doneti samo dobro, koji nam može pomoći da se u potpunosti razvijemo i napredujemo. 

Uvek težim da učenike koji se obrazuju po IOP-u što više uključim u redovnu nastavu i da ih povežem sa drugom decom. Takođe, trudim se da za njih, kao i za ostale organizujem i osmislim što više poučnih, zabavnih, praktičnih, a pre svega prilagođenih aktivnosti, kako bih podstakla njihov razvoj.

Upravo zbog toga odlučila sam da osmislim zanimljivu aktivnost prilikom obrade oblasti Merenje. Ova oblast je posebno pogodna za aktivno uključivanje učenika koji rade po IOP-u u tokove redovne nastave. Ona im je veoma zanimljiva i životna, te osećaju veliki nivo motivacije kada se bave njom. Ovom činjenicom sam se vodila prilikom osmišljavanja časa koji sam prijavila za konkurs. 

Istakla bih kako nije retkost da svojim učenicima osmišljavam i organizujem aktivnosti koje od njih zahtevaju veliki stepen učešća, razmišljanja i zaključivanja. Baš zbog toga sam i smatrala da bi za potrebe utvrđivanja naučenog o merenju vremenu bilo prikladno organizovati problemsku nastavu, koja bi na zanimljiv i pristupačan način aktivirala sve, pa i učenike koji nastavu prate po IOP-u. 

Učenicima se veoma dopala ideja da istražuju slučaj o čuvenom mačku Garfildu i njegovim omiljenim lazanjama pronalaženjem razlika na slikama, slaganjem slagalica, otkrivanjem izlaza iz lavirinta, pažljivog posmatranja video-snimka sa mesta dešavanja. Naročito im se dopalo što im je data mogućnost da budu aktivni i da svojim radom i zalaganjem pomognu u dokazivanju Garfildove nevinosti. Bili su oduševljeni osmišljenim materijalima i aktivnostima, rado su učestvovali u aktivnostima, pa ni rezultati neminovno nisu izostali.

Ovo mi je samo dalo dodatni vetar u leđa i odmah sam poželela da ovaj uspešan i delotvoran primer iz neposredne prakse podelim sa kolegama, kojima će to zasigurno koristiti. Jer, kao što je poznato, znanje nije tu da bi se čuvalo samo za sebe, već da bi se stalno delilo i dalje umnožavalo. 

Zbog toga, ovaj tekst završavam velikom nadom da će moje reči i moje delo pozitivno uticati na nekoga i da će mu pomoći da unapredi sebe i svoj rad. 

 

Ksenija Dragaš, 

profesor fizike u OŠ "Đura Jakšić" Čurug