10 simptoma da dete ima poremećaj u ishrani

Prvi znakovi poremećaja u ishrani se mogu primetiti već od 8 do 10 godine

Istraživanja pokazuju da poslednjih godina poremećaji u ishrani, obično anoreksija i bulimija, postaju sve češći među decom i adolescentima, sada već i među mlađim adoloscentima. Ako su ranije žrtve poremećaja u ishrani bili tinejdžeri, sada se takvi poremećaji mogu naći čak i kod dece od 8-10 godina. To je zbog opsesivne preokupacije svojim izgledom, straha od debljanja, idealizacije mršavosti i drugih "standarda" lepote nametnutih na društvenim mrežama. Devojčice su posebno podložne ovom uticaju.

Zbog toga je važno poznavati znakove poremećaja u ishrani – što se bolest ranije otkrije, manji je rizik od teških dugotrajnih komplikacija i veće su šanse za potpuno izlečenje, kažu stručnjaci.

Evo na šta treba da obratite pažnju:

  • Dete redovno odbija doručak, ručak ili večeru.
  • Dete je bukvalno opsednuto treningom, posebno posle jela.
  • Dete jede veoma selektivno, na primer, iz ishrane isključuje čitave grupe namirnica. Ili jede samo u određeno vreme, na primer, samo u prvoj polovini dana.
  • Dete spremno raspravlja o jelovniku, ali za stolom samo tromo viljuškom prebire hranu.
  • Dete pije energetska pića sa visokim sadržajem kofeina da bi suzbila apetit.

Jednom rečju, roditelji treba da budu oprezni ako njihovo dete počne da se bavi sportom svaki dan, ne u vidu rekreacije, već počinje da bude opsednuto fizičkom aktivnošću. Ili ako bi dete koje je jelo sve prestalo to da radi ili je počelo da izbegava hranu pod bilo kojim izgovorom. Sve ovo bi trebalo da bude alarm za vas. Ako je ovo ponašanje kombinovano sa znacima anksioznosti ili depresije - dete se povuklo u sebe, izgubilo interesovanje za sve što ga je ranije činilo srećnim - vreme je da se obratite specijalisti.

Ali prvo, ipak treba da pokušate da mirno razgovarate o tome šta se dešava sa samim detetom. Najverovatnije, ona ili on neće biti voljni ili u mogućnosti da se odmah otvore i iskreno govore o svojim osećanjima, tako da će vam trebati mnogo strpljenja. Možda je bolje da ovaj razgovor ne vode tata ili mama, već neka druga odrasla osoba kojoj dete veruje. Takođe, pronađite stručnu osobu koja ima iskustvo sa terapijama kod poremećaja u ishrani.

 

Izvor: yumama.mondo.rs