Smem li reći ono što mislim

Da li vas je u detinjstvu nerviralo što ne smete uvek reći ono što mislite?

Koliko puta ste, zarad odlične ocene, odgovorili da o nekoj pesmi ili priči imate baš identično mišljenje kao vaš profesor? Nekoga je takvo opštenarodno mišljenje koštalo identiteta.

Pamtim kao loš period iz detinjstva kada sam zbog glasno izrečenog stava na sekciji iz hemije cele školske godine samo sređivala kabinet umesto da izvodim oglede. Mnogo toga sam, verovatno, iz čarobnog sveta hemije propustila da otkrijem jer sam se odvažila da komentarišem nešto što je po mišljenju profesorke bilo suvišno. Da li je moguće da sam dozvolila sebi da postavim pitanje i iznesem stav?! Takav profesorkin stav nije promenio moje mišljenje o hemiji već o njoj, ali i o poštovanju njenog mišljenja.

Ovakvih detalja se uvek setim kada sam u učionici sa decom. Toliko toga se mota po njihovim glavama i traži odgovore odmah i sada. Iako ponekad nije prijatno čuti da se ne slažu sa nama, ako im se da prilika, od njih se mnogo može naučiti. Časovi srpskog jezika posvećeni analizi domaćih zadataka su nezamenljivi u razvijanju ličnog stava i iznošenja svog mišljenja potkrepljenog “dokazima”. Mislim da je na ovakvim časovima važno uspostaviti pravila radi efikasnijeg i konstruktivnijeg funkcionisanja. Kod nas, mišljenje dece prvo “vidimo”, koristeći zelene i crvene kartončiće, a zatim i čujemo. Važno je da ono treba biti usmereno prema konkretnom radu, a ne prema autoru. Komentar mora biti jasan i nedvosmislen i odnositi se na više aspekata kao što su: da li je rad zadovoljio temu, postoje li jasno izdvojene celine, kakva je struktura rečenica, da li su one smisaono i logički povezane, kakav je stil pisanja i sl. Veoma nam je važno da komentari budu podsticajni i omoguće autoru da u daljem radu primeni sugestije drugara i bude sve bolji. Svako dete može, bez zadrške, reći kako je doživelo tekst, ali pritom vodeći računa o načinu na koji to saopštava. Moje iskustvo mi govori da se deca ovako oslobađaju stega tzv. pogrešnog mišljenja i shvataju da je suština napretka u prihvatanju različitosti, pa i u mišljenju.

Volim i časove obrade tekstova, kada sam samo koordinator, a u većem delu posmatrač. Gotovo uvek budem prijatno iznenađena fenomenalnim pristupom ovih pametnih glavica. Naučeni da slušaju i poštuju jedni druge, moje male-velike kolege i njihovi drugari na neverovatno zanimljiv način pristupaju obradi teksta, pritom poštujući sve etape časa. U ovakvim situacijama shvatam šta je njima bitno i kako oni vide tekst i njegovu vrednost. Fascinantno je i to što se deca ponašaju isto kao i kada ja vodim čas. Imam utisak da bez problema mogu izaći iz učionice i biti sigurna da će oni besprekorno funkcionisati. Čak i kada imamo goste na otvorenim časovima deca slobodno govore bez presije da li će iskren komentar izazvati bilo kakvu negativnu reakciju ili kaznu. Važno je samo da ispoštujemo jedni druge i pažljivo saslušamo.

Verujem da radim pravu stvar i da šaljem svetu pametnu decu koja imaju svoje mišljenje i ne boje se da ga iskažu, ali se ipak često pitam da li je taj isti svet dovoljno zreo da shvati njihovu vrednost. Iskreno se nadam da jeste.

Tanja Vrečko