Dečji svet je važan

Svaka nedelja treba biti DEČJA. Možda je ovo jedna od onih izdvojenih nedelja za koje bih rekla da zaista moraju trajati 365 dana u godini.

Biti dete trebalo bi da podrazumeva najlepši i najbezbrižniji period u životu, a biti deo života barem jednog ovog malog – velikog čoveka, privilegija koju treba zaslužiti.

Ovih dana sam pročitala tekst jedne meni drage osobe, koju smatram odličnim, brižnim roditeljem, o razmišljanjima i strahovima sa kojima se suočavaju roditelji na početku školovanja svog deteta. Toliko pitanja, nesigurnosti da li će se snaći u tom novom vetu zvanom škola. Česta briga je i da li će učiteljica imati sluha za tanana osećanja mališana.

I sama sam majka trinaestogodišnjaka i desetogodišnjakinje. Odlično pamtim njihov svečani prijem u prvi razred, koji sam, oba puta, provela sa svojim đacima jer smo pravili priredbu za prvake. Znam koliko mi je teško bilo što nisam bila iz njih u tom svečanom i za njih veoma važnom trenutku. Mislila sam da mi oni to neće lako oprostiti. To su bili i posebni dani za mene kao roditelja, ali sam ih propustila. Ipak, oboje su se poneli kao odrasli ljudi koji apsolutno razumeju zašto ih mama nije ispratila. Poverenje u njihove učiteljice, da će se baš one potruditi da moja deca uđu u novi životni period sigurnog koraka, sa osmehom koji titra na dečjem licu, pomogao mi je da prebrodim prvi osećaj. Ali, pomogao mi je i u daljem učiteljskom radu. Bolje shvatanje onoga što nam deca govore i kada ne izgovore ni reč ili nam ničim izazvani poklone buket poljskog cveća, razjašnjava mnoga njihova ponašanja za koja naizgled ne vidimo opravdanja. Takođe, njihovi iskreni osmesi i zagrljaji, podsete nas da nisu uvek dva i dva četiri, već može biti i čista desetka, ako se potrudimo.

Možda se dogodi, da zbog obimnog gradiva koje smo u obavezi da obradimo sa učenicima, zaboravimo da je baš neki od njih, ustvari dete kome je potreban razgovor, igra, kreativno druženje sa drugarima. Možda mu nedostaje baka iz Kraljeva ili sestra koja živi u Španiji. Možda mu je teško da izgovori da je tužno zbog gubitka kućnog ljubimca ili želi da se pohvali uspehom u sportu, ali ne zna da li ćemo mu to dozvoliti.

Kako vreme prolazi, a ja sve više učim u razgovorima sa starijim kolegama, ali i iz iskustva s mojim divnim đacima različitih generacija, jedno je tačno. Nije najvažnije da li smo sa njima prošli baš sve predviđene zadatke toga dana. Mnogo važnije je da li smo im dozvolili da se iskažu i izraze svoje mišljenje, šta su kroz igru i zabavu naučili zauvek, da li smo ih naučili da poštuju drugare i budu tim. Ako shvate da je dečiji svet važan i bitan odraslima, odrastaće u tolerantne osobe, pune razumevanja i širokih pogleda.

Sada, posle skoro 20 godina rada u školi, mogu reci, da se sve može postići, ako mi kao učitelji imamo u sebi taj žar i ljubav prema ovom životnom opredeljenju koje se zove UČITELJSKI POSAO. Taj osećaj kada deca dolaze da vam se požale ili podele sa vama lepe trenutke ili samo da budemo zajedno, ne može se porediti ni sa čim. Kada nas doživljavaju kao nekog ko je važan u njihovom životu, ko ih neće lagati ili izneveriti dogovor, prihvataju nas i primaju u svoj život i daju važnu ulogu i mesto u životnom odrastanju. To prihvatanje i dozvola za ulaz u njihov poseban svet, trebaju nam biti i opomena da deca vide otvorenog srca, ali i pamte ono što odrasli često smatraju nebitnim.

Svako dete, ako je onog čuvenog 1. septembra u svojoj učiteljici ili učitelju prepoznalo prijatelja, zaštitnika, onog ko će ga voditi kroz svet znanja bez muke, zna da kod učitelja DEČJA NEDELJA TRAJE VEČNO. Čak i kada više ne bude đak, već odrastao čovek, setiće se svega lepog što je njegovo odrastanje u školi činilo posebnim i drugačijim od drugih.

Ovogodišnji moto Dečje nedelje glasi „ Neću da brigam, hoću da se igram“. Tim povodom, bilo bi dobro da svi potražimo ono dete u sebi i dozvolimo mu da sve što radi bude kroz igru i bez brige.

Tanja Vrečko