Odelo koje čini čoveka

Škola nije modna pista, niti mesto na kome treba da se prikazuju i ističu atributi i aduti. Škola je obrazovno-vaspitna ustanova. U njoj se uči, u njoj se druži, u njoj treba da je prijatno svima.

Sloboda… Meni niko ne može da zabrani! Prava... Ja imam prava da... Ja tako mislim. Ja tako hoću! Ja. Ja! JA!

Često ćete danas od dece čuti ovakve rečenice. Možda i od odraslih ljudi. Živimo u vreme nazovi demokratije, znamo da imamo nekakva prava i uglavnom se na njih pozivamo, ma šta da je u pitanju. Na obaveze retko ko misli. Usmereni isključivo na sopstvene želje, težnje i potrebe, zaboravljamo da nismo sami. Ni u svojoj ulici, svom gradu, ni u ovoj državi, ni na planeti Zemlji.

Razmišljam ovih dana o tim pravima i pitam se, imamo li prava da se oblačimo kako god želimo kada idemo na posao, u školu, na poslovne sastanke, na fakultet itd. Znamo da službenici u bankama nose obaveznu uniformu. Najčešće je to crno-bela kombinacija (suknje i bluze, košulje i pantalona), ili neka slična varijanta. Takvi kodeksi postoje i u mnogim drugim firmama, zdravstvenim ustavnovama, velikim korporacijama, ugostiteljstvu i sl. Dakle, dolazite na posao – i oblačite se za posao. Vaš lični stil oblačenja, ljubav prema ovoj ili onoj boji, otkačenim modnim dodacima i detaljima ostaju vaša privatna stvar. To je profesionalnost.

U školama nije tako. Nemamo uniforme (za sada), imamo slobodu. Onu sa početka teksta... Da, baš tu. Problem nastaje onda kada tu slobodu svako shvati onako kako hoće. I đaci i nastavnici. Tu profesionalnosti nema.
Sloboda ne znači da svako može da radi šta hoće, jer takav model ponašanja neminovno vodi u anarhiju. Naime, sam pojam slobode podrazumeva određenu dozu samokontrole i samoograničenja. Kod odraslih osoba ove osobine bi trebalo da su razvijene. Trebalo bi. Sa decom je drugačije. Ukoliko dete još nije razvilo samokontrolu i samoograničenje, roditelji (ili staratelji) su tu da mu pomognu i objasne šta može, a šta ne može. I to je njihova obaveza. Sloboda jeste to što imamo mogućnost izbora i mogućnost da donosimo sopstvene odluke, ali te naše odluke ne smeju da smetaju nekom drugom ili da ograničavaju njegovu slobodu. Dakle, rečenica: „Ja ću da radim šta ja hoću!“ nije odraz slobode ličnosti, već nevaspitanja.

Kada je u pitanju sloboda odevanja u školama širom Srbije, čini mi se da je ona shvaćena u najširem mogućem smislu. Gotovo da prelazi u anarhiju. Neke škole su pokušale da ovakvu „slobodu“ obuzdaju uvođenjem pravilnika o oblačenju. Ne znam koliko im je jedan takav dokument pomogao u rešavanju problema, ali znam da bi, osim na učenike, trebalo da se odnosi i na neke zaposlene. Moram ovde da se ogradim (nijedna generalizacija nije dobra), i kažem da svakako ima i učenika i mojih kolega čiji je odnos prema nastavi tj. poslu besprekoran. No, ima i onih koji će, sada kada krenu topliji dani, misliti da je sasvim u redu da u školu dođu u: pocepanim farmerkama, trenerkama, majicama na tanke bretele, dekoltiranim majicama, golih stomaka, ramena ili leđa, u dužim šorcevima, kraćim bermudama, helankama (bez tunike preko), mini suknjama, providnim bluzama, mini haljinama, japankama, papučama ili sandalama za plažu... A nije u redu. Škola nije modna pista i škola nije Knez Mihailova ulica. Niti je mesto na kome treba da se prikazuju i ističu atributi i aduti. Škola je obrazovno-vaspitna ustanova. U njoj se uči, u njoj se druži, u njoj treba da je prijatno svima...

Znam da je adolescencija veoma osetljiv period, svi smo prošli kroz to. Jasno je i to da način odevanja za tinejdžere predstavlja jedan vid ispoljavanja ličnosti, identifikacije sa nekom grupom, iskazivanja naklonosti ili pripadnosti nekom pokretu, ideji i slično. Ali, važnije od svega nabrojanog treba da bude saznanje o tome šta je pristojno i kulturno, a šta nije. Nije stvar u ispunjavanju forme. Stvar je u tome da smo zaboravili šta znači biti pristojan i pažljiv prema nekom drugom. I, ne, ne mislim da su nam potrebne uniforme. Potrebna nam je uniformna svest o tome u čemu može da se dođe u školu, a u čemu ne.

Decu treba učiti o tome šta je kultura, razvijati im svest o kulturi življenja, pa i kulturi odevanja. Odrasli koji na posao (u školu) dolaze obučeni kao turbo-folk zvezde, trebalo bi da razmisle da li su na pravom mestu u pravo vreme... A roditelji, roditelji treba da shvate da nisu završili sa vaspitavanjem, nadgledanjem i usmeravanjem deteta kroz život onog trenutka kada ono završi osnovnu školu. Zabava, zapravo, u srednjoj tek počinje!

Jelena Bratić