Šta znamo o našim velikanima?

Kaži mi, kaži, kako da te zovem, kaži mi, kakvo ime da ti dam...

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Kaži nam kako se zoveš i iz koje škole dolaziš.

- Zovem se Ana, a išla sam u Osnovnu školu “Vasa Čarapić”.

- Aha! A, da li znaš ko je bio Vasa Čarapić?

- Hm... ne znam.

Sticajem okolnosti, prošlog leta sam se našla u jednoj beogradskoj srednjoj školi i nadgledala proces sprovođenja prijemnog ispita. Članovi komisije su bili divni i zaista na visini zadatka: prvo bi malo porazgovarali sa kandidatima o nekim svakodnevnim temama, kako bi se deca opustila. Bilo je tu i šale i zadirkivanja, sve sa merom i ukusom, a sa ciljem da se dete rastereti pre nego što na prijemnom ispitu pokaže šta ume.

Međutim, nekoliko njih nije znalo da odgovori na pitanje ko je osoba po kojoj se zove osnovna škola iz koje dolaze. Zar nije sramota da godinama dolaziš u ustanovu koja je ime dobila po određenom narodnom heroju, piscu, naučniku, očigledno važnoj i zaslužnoj ličnosti – a ti nemaš pojma ko je to. Sramota... Samo, čija?

Ne mogu da krivim decu. Mogu da krivim samo nas odrasle. Vidim da smo kolektivno postali ravnodušni i nezainteresovani za mnoge opšte stvari, sopstvenu istoriju i mnoga pitanja od javne važnosti i značaja. Bavimo se formom dok nam suština izmiče. Bavimo se lošom decom, a dobra nam kroz škole prolaze nezapaženo i nenagrađeno za sve što su postigla. Bavimo se estradom, a kultura je negde u zapećku. Površno prilazimo svemu, bez iskrene posvećenosti i zanimanja. Stalno nekud jurimo, a ništa ne stižemo.

Da li vama išta znače ova imena: Drinka Pavlović, Anta Bogićević, Kosta Abrašević, Jan Amos Komenski, Marko Pajić, Jovan Aranđelović, Andra Savčić, Zdravko Jovanović, Petar Radovanović, Vladimir Bukilić, Paja Marganović, Živadin Apostolović, Olga Milutinović, Braća Vilotijević? Znamo li ko su oni bili? Valjda su uradili nešto značajno i važno, čim se osnovne škole u Srbiji zovu po njima. Prepoznaćete nazive ukoliko je u pitanju baš škola u kojoj radite, ali ova imena široj javnosti sigurno ne znače mnogo. Zašto đake ne učimo ko su bili ti ljudi? Zar se na proslavi dana škole ne pomene onaj po kome je škola i dobila ime? Kao da nas nije mnogo briga...

Ne mislim da treba da živimo u prošlosti, niti zato insistiram na tome da učenici moraju da znaju za znamenite ličnosti iz srpske istorije. Problem je u tome što mi ovde mnoge stvari radimo bez suštinskog razumevanja, bez ikakvog misaonog uplitanja u samu svrhu i smisao onoga što radimo. Kao da treba raditi i ne pitati mnogo, odnosno uraditi nešto samo zato “što tako treba”, zato što vidimo da i drugi tako rade. A ako se mi ne zapitamo, s vremena na vreme, kako da očekujemo od dece da budu radoznala, živa, željna znanja?

Škola u kojoj radim nosi ime po čuvenom kompozitoru Davorinu Jenku. Neretko se dešava da, kada mi učenici donesu opravdanja od lekara ili kada nam na školsku adresu stigne neka pošta, ovo ime bude napisano na razne načine (Davor i Jenko, Davor Ijenko i ko zna kako još). Jasno je da i ti neki odrasli nikada nisu čuli za čoveka ko je komponovao našu himnu “Bože pravde”. Živeći u takvom miljeu i sa takvim navikama, nemamo prava da se čudimo što letos na maloj maturi većina osmaka nije prepoznala Dositeja Obradovića. Nažalost, ne blistamo ni mi odrasli kada je u pitanju opšta kultura, niti čuvamo naše velikane od zaborava. A taj nemar će nas skupo koštati jednoga dana.

Jelena Bratić