Ispit za licencu

Neka pitanja su retorička, a odgovori lakonski. Na primer, da li je jedan čas dovoljan da bismo procenili kakav je ko nastavnik? Odgovor je – da, ali samo ako je to čas u okviru ispita za licencu.

Kada sam ja polagao državni ispit, mnogo bolje sam se udao, nego što sam se nadao. Iako sam dve godine radio isključivo u osnovnoj školi, držao sam čas u Petoj beogradskoj gimnaziji i to trećoj godini prirodno-matematičkog smera. Lekciju sam dobio popodne kako bih je spremio za sutra ujutru. Prvi put sam radio sa tim uzrastom i izgledali su mi svi ogromni. Nisam imao jasnu ideju kako im izgleda program, a još manje mi je bilo jasno kakvo im je predznanje. U komisiji su mi bila tri fakultetska profesora i jedina podrška koleginica koja je radila u toj školi. I đaci, moram priznati, veoma su bili saradljivi. Tada su se davale ocene i moram da se pohvalim da sam dobio pet, a mišljenje komisije je bilo da se „zanat peče“ u osnovnoj školi. Zanata sam poprilično ispekao u narednim godinama i sam sam postao član komisije.

Danas je mnogo toga drugačije. Osnovnoškolski nastavnici polažu u osnovnoj školi i u komisiji im je, povremeno, i neki praktičar sa zvanjem. I to pozdravljam, ne samo zbog toga što sam jedan od njih, već zato što verujem da nastavnik bolje prepoznaje rad kolege. Dakle, danas je sve mnogo bolje, ali prostora za unapređenje uvek ima.

Neki moj opšti utisak je da se kandidati spremaju tako da bude zadovoljan predsednik komisije za polaganje. I tu mi se gubi smisao celog tog zamešateljstva. Jer pripravnici ne spremaju čas prema sopstvenom senzibilitetu ili tako što će istaći svoje jake strane, već prema tome šta ta neka predsednica očekuje. I pri tome uopšte nisam mišljenja da su ta očekivanja ujedno i garancija kvaliteta. Sve i da mogu da potpišem da je komisiji „svaka na mestu“, biologija nas uči da smo svi različiti (i Bogu hvala na tome) i ono što smo zamislili da je bilo potrebno uraditi uopšte ne mora da funkcioniše uz karakter te osobe koja polaže ili, čak, uz njena uverenja. O sposobnostima ne bih, ali dovoljno je reći da je ta osoba sa malo iskustva, a da polaže u sredini koja nije njena i sa đacima koje ne poznaje. I da je u pitanju najbolji nastavnik u Srbiji i autoritet u svojoj oblasti, teško da će uraditi sve perfektno.

Nisam neki preterani altruista, ali zaista verujem da je tim mladim ljudima potreban podstrek, makar koliko i konstruktivna kritika. Ipak, svedok sam polaganja gde podstreka nije bilo ni u najavi, već samo kritike, nekada konstruktivne, a veoma često i vrlo grube. Svi smo mi sujetni, u većoj ili manjoj meri, i svakako se sa tom lošom osobinom i balastom treba izboriti. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga da bismo sami bili srećniji u životu i na poslu. Međutim, ovde je mnogo značajnije ljudsko dostojanstvo. Ljudi koji polažu već su u dobroj meri „postavljeni na svoje mesto“ i sam taj proces ih smešta na poziciju onoga koji zavisi od nekog drugog i to uopšte nije lep osećaj. Ako se mi, kao članovi komisije, postavimo nadmoćno, a ne samo da je bilo toga, već i koječega drugog, teško da tu možemo da govorimo o nekom „vetru u leđa“. A taj „vetar“ je mnogo značajniji nego da li je kandidat nacrtao strelicu koja ide iz centra naslova ili sa njenog kraja.

Grube greške treba i primetiti i razgovarati o njima, ali verujte mi kada kažem da sam video i tako brilijantne ideje, da ih se sam ne bih setio. Međutim, takvih ideja nema mnogo. Naime, zbog onoga što sam na početku pisao, kandidati toliko idu „uz dlaku“ pojedinim poznatijim i frekventijim članovima komisije da sve više stičem utisak da časovi počinju da liče jedni na druge kao jaje jajetu. I onda se sada ja pitam: šta u stvari procenjujem na tom času? Ispada kao da procenjujem ko se kako snašao u istoj situaciji.

Da li sve ovo može da bude bolje? Naravno. Najpre, mislim da bi bilo jako dobro da komisija ima istovetne kriterijume koje mora i da obrazloži. Time bi se izbegli srećni osmesi pripravnika kada u komisiji ne vide onu, ali vide ovu ili ovog, kao i zabrinuta lica ako vide ovu, a ne onog. Svi bi bili u sličnoj poziciji. Takođe, ne bi bilo loše da i te komisije imaju nekog supervizora koji će samo da primećuje na koji način se razgovara sa kandidatima. Ili još bolje, da sami kandidati daju neko svoje mišljenje kako je protekao razgovor sa komisijom. Ako nas mogu da ocenjuju đaci, što je i uputno, zašto ne bi mogli i komisiju da ocenjuju kandidati?

Od vremena pre više od decenije i po, kada sam ja bio pripravnik, do sada, mnogo toga se promenilo. I to je zaista dobro i te promene su vrlo smislene. Ako se menjalo do sada, ne vidim da će to biti problem i nadalje. Tim pre što nam je cilj da prepoznamo kvalitet i da ga plasiramo. Neke stvari, naprosto, treba raditi od početka – u slučaju nastavnika od sticanja licence.

Dejan Bošković