Bodovi nam nasušni

U prosvetnim krugovima sretao sam tri „vrste“ nastavnika. Jedni ne idu na seminare i ne zanimaju ih bodovi koje donose. Druge ne zanimaju seminari, ali ih zanimaju bodovi, a treće ne zanimaju bodovi koliko stručno usavršavanje.

Letnji raspust bi, navodno, trebalo koristiti i za stručno usavršavanje. Nisam primetio da je ono intenzivnije kada nemamo časove u poređenju sa onim tokom godine, ali to nije mnogo ni važno. Kao što nije ni važno da se, baš, letnji raspust iskoristi za stručno usavršavanje. Možda je mnogo bitnije iskoristiti ga za reviziju postojećeg sistema stručnog usavršavanja, ali i ovakav kakav je, a da je dobar – nije, pokazao je neke značajne mehanizme kako prosvetni radnici funkcionišu.

Kada pominjemo stručno usavršavanje, pre svega mislimo na eksterno, ono koje se dešava van ustanove i čiji se efekti vide, za sada, isključivo preko bodova koje nastavnici sakupe. Da li su ti bodovi garancija ičega, teško je reći, ali, makar, lako možemo da uočimo da se nastavnici međusobno razlikuju u dve stvari. Jedna je broj bodova, a druga je motivacija da se ti bodovi uopšte skupljaju.

 Koliko sam primetio, glede bodova sa seminara, iskristalisalo se tri grupe nastavnika. Prva grupa (nazovimo je prvom, mada redosled nije bitan) nije zainteresovana ni za bodove, ni za seminare. Druga grupa je zainteresovana za bodove, ali ne i za seminare. Drugim rečima, seminare pohađaju isključivo zato što to zakon nalaže. I treću grupu čine oni koji su zainteresovani za to da se stručno usavršavaju, ali im bodovi nisu preokupacija. Što se mene tiče, ja poštujem stav svake od ove tri grupe.

Prva grupa odbija da skuplja bodove. Ne vide smisao u tome ili ne vide smisao u samim seminarima. I to je u redu. I ja ne volim da radim besmislene poslove. Koliko sam upoznat, takvi nastavnici se ne sankcionišu, tako da ni ne trpe posledice svog (ne)delovanja. Priznajem, poštovao bih ih više kada bi sankcije postojale jer bi se onda videlo da li je trenutna brojnost takvih nastavnika posledica čvrstog i argumentovanog stava, a ne nečeg drugog i značajno prizemnijeg.

Treća grupa mi se najviše dopada. To su nastavnici koji su pravi nastavnici. Oni razumeju značaj stručnog usavršavanja i rade na sebi. Za njih bih, najpre, mogao da kažem da izvesna garancija postoji da se radi o kvalitetnim profesionalcima.

Druga grupa je, čini mi se, najugroženija. Neretko predstavnici i prve i treće grupe na njih gledaju sa nipodaštavanjem. Da se razumemo, nije isključeno ni da prva na treću, a i treća na prvu, ne gleda na isti takav način, ali „drugaci“ nemaju mnogo argumenata da drugim grupama uzvrate „istim pogledom“. No, ja ne gledam na ovu grupu tako, naprotiv. To su ljudi koji su razumeli šta im je posao. „Takav mi je posao, ni ja ga ne volim“, rekli bi mnogi. Pohađanje seminara i sticanje bodova su, naprosto, deo posla. Uostalom, retko ko voli da popunjava besmislene rubrike u dnevnicima i da piše pet puta isti spisak đaka u istoj svesci, ali to je deo posla i mora da se uradi. Ne možemo vazda biti kreativni i slobodnog uma. Značajan deo posla nastavnika je dosadan, neinspirativan, pa čak i zaglupljujući. I mi ga, svejedno, radimo. I nisam primetio da se bilo ko bilo kome podsmeva što ovaj popunjava dnevnik. Isto tako, ne vidim razlog da budemo puni sebe i superiorni u odnosu na ljude koji odlaze na seminare isključivo zbog bodova. Uostalom, ti ljudi takav, bodovni sistem nisu osmislili.

Svako od nas donosi neke odluke koje će se odraziti na njega i njegov rad. Ja znam kakvu odluku sam doneo i znam šta mi dobro i loše donosi. To je moj izbor i ja ću trpeti posledice zbog njega, ma kakve one bile. Takođe mislim da je bodovni sistem seminara potpuno pogrešan. Ali ono što definitivno ne mislim je da treba osuđivati tuđe odluke.

Dejan Bošković