Da li nastavnici moraju da budu kreativni?
- sreda, 20. septembar 2017.
- Reč nastavnika
Nedavno sam bio na jednom sastanku nastavnika biologije na kojem smo pričali o novom programu najavljenom za 2019. Novi program je, tvrdim, neuporedivo bolji nego stari, ali ga nastavnici nisu dočekali sa ovacijama. Ima onih koji su pozdravili promene, ali ima i onih koji nisu. Moj utisak je, iz svih dosadašnjih razgovora, da je ono što tišti nastavnike, zapravo, sama promena. Promene nikada nisu lake i uvek zahtevaju mnogo priprema i upuštanje u nešto novo i neistraženo. Stari program je daleko od savršenog, ali taj put smo već mnogostruko utabali i tu znamo šta radimo.
Upravo je jedna koleginica sa sastanka, pomalo rezignirano, to i rekla. U stvari, zapitala se zašto ona mora da bude kreativna i zašto ona mora da osmišljava sadržaje i metode i tehnike rada i sve ostalo što čini jedan čas, te zašto sve to ne propiše Ministarstvo, a mi da samo primenjujemo recept. Meni je jasno zašto to Ministarstvo ne bi trebalo da učini; tako bi ugušilo one kreativce koji podižu nivo kvaliteta nastave. I tu bih sa tim pitanjem završio. Mnogo je značajnije da li koleginica, ona i sve druge koleginice i kolege moraju da budu kreativni?
Dakle, u 21. veku smo i odgovor se nameće sam po sebi. Međutim, 21. vek zahteva još mnogo osobina; komunikativnost, empatiju, toleranciju, pravičnost, objektivnost, dobru primenu pedagoških načela i principa, svestranost, radne navike, ažurnost i sistematičnost u radu, sposobnost korišćenja IKT-a i poznavanje, makar, engleskog jezika i to na ne malom nivou. I ja, zaista, verujem da takvi nastavnici postoje u naučno fantastičnim filmovima i nazivaju ih robotima.
Mi smo (samo) ljudi, te imamo dobre i loše strane i kao ljudi i kao nastavnici. Neko će biti sjajan narator i privući će svu moguću pažnju dece svojom pričom, drugi će biti vešt sa kompjuterom i pronaći će hiljadu i jednu igricu koja se može iskoristiti za potrebe nastave, a treći će osmišljavati odličan praktični i terenski rad. I svako od to troje imaće i neku manu koja će mu predstavljati problem u nastavi. I to je u redu. I u redu je da ta mana bude i nedostatak kreativnosti.
Koliko ja vidim, 21. vek nam je doneo bržu razmenu informacija nego ikada, društvene mreže, blogove i materijale za nastavu na svim tim medijima. Ne moram da budem kreativan i dovoljno je da pronađem neku ideju za čas ili neki interaktivan materijal koji će meni odgovarati i, uz pomoć svih dobrih osobina koje posedujem, da održim izvanredan čas. I ne vidim da sam time uskratio sopstvene đake, naprotiv.
Mislim da su najveći problemi oni koje sami sebi namećemo. Svakako da smo u novom veku i svakako da imamo očekivanja i od nas samih, ali ne treba preterivati. Neke osobine su naša snaga, druge ćemo doterati radom i upornošću, a treće nećemo imati. U redu, nismo kreativni, ali to nije katastrofalno, a još manje nas čini lošim nastavnicima. Ukoliko postoji volja da budemo dobri u poslu koji obavljamo, pronaći ćemo način. Ono što sigurno nije dobro je da se opiremo promenama jer, na kraju krajeva, one se dešavaju na svim poljima i to ne možemo da sprečimo. Ne treba zaboraviti ni da se te promene dešavaju pre svega zbog naših đaka. I o tome treba misliti, zar ne?
Dejan Bošković