U moje vreme

Često se u razgovorima o današnjici pozivamo na „naše vreme“. Čuli ste bezbroj puta (a možda i sami izgovorili) rečenice koje počinju sa „U moje vreme...“ ili „Kada sam ja išla/išao u školu...“ ili „E, kad smo mi bili deca...

Kada se pozivamo na "naše vreme"? Onda kada nismo zadovoljni onim što vidimo danas. Kada ne verujemo svojim očima dok gledamo koliko su se vremena promenila. Kada, nakon perioda rasta, počnemo da starimo...

Književnost je takav predmet da je nemoguće posmatrati je odvojeno od života. Oduvek to mislim. Sve što život nosi, sve što se može smatrati ljudskom sudbinom – i lepo i ružno, pronaći ćete u knjigama. Koliko je samo utešno uzeti u ruke dobru knjigu i videti da je, ono što nas tišti, neko već (mnogo pre nas) doživeo... i, preživeo. Zato se prilikom obrade mnogih tekstova pozivam na životne situacije i sudbine, bilo ljudi koje su javne ličnosti, bilo osoba koje poznajemo moji učenici i ja, a vrlo često se setim i filma koji je prikazao određeno doba, određenu bitku, ljudsku karakteristiku, situaciju i tako dalje. Želim da im ono što čitaju ne bude samo mrtvo slovo na papiru. Želim da ono što uče u školi povežu sa životom. Želim da, koliko je to moguće, pre nego što odu iz školskih klupa makar malo upoznaju život i njegove zakonitosti, pa neka je i iz tuđih iskustava.

Nedavno sam, radeći Ilijadu sa prvacima, pomenula film Troja. Koliko god da im je daleka stara Grčka i događaji koje opisuju Ilijada i Odiseja, filmovi imaju tu moć da nam takve događaje i epohe približe. Znate one stare dobre filmove koji govore o... vremenima koja su prohujala sa vihorom, izgleda. Jer, niko od učenika iz tog odeljenja nije gledao Troju. Kako, kad je to “u moje vreme” bio vrlo aktuelan film?! Hm...

Nekoliko dana kasnije, slična situacija sa trećacima. „Deco, znate li onu scenu u Balkanskom špijunu kada je...“ Gledaju me čudno, vidim da ne znaju. Pitam da li je neko gledao film, kažu da nisu... Jesu čuli za film, navodno (neki), ali niko ga nije gledao (a, osim toga što je “u moje vreme” ovo bio kultni film, drama Dušana Kovačevića “Balkanski špijun” nalazi se i na spisku lektire za četvrti razred). Pitam đake za Sibirskog berberina – ništa. Pitam za Sam u kući (svi delovi dolaze u obzir) – ništa. Pitam za seriju Mućke, Monti Pajtonovce – nikad čuli. Kako je ovo moguće?! Šta oni uopšte gledaju kad mnoge poznate filmove nisu odgledali? Kakav smisao za humor da očekujem ako im ime Del Boj ništa ne znači?! Hm...

I onda mi sine da sam sada upravo ja ta koja se poziva na nekadašnje dane i to čuveno “moje vreme”, što je potpuno pogrešno. Ovaj svet nezadrživo ide napred. Sve se konstantno menja. Današnja deca ne gledaju televizijski program, a još manje filmove. Ne svi, naravno, ali ipak govorim o većini. Današnja deca prate jutjub kanale i tamo gledaju neku drugu decu ili mlade, samo njima znane. Druže se na društvenim mrežama, dopisuju se, fotografišu, snimaju, četuju. Igraju igrice onlajn. Dešavanja se brzo smenjuju, sve ima kratku formu. Ko će da sedi tri i po sata u bioskopu i gleda Titanik?! Uzevši sve to u obzir, treba da znamo da je naše da ih razumemo i pokušamo da se prilagodimo jedni drugima, jer drugačije ne može. Svaka nova generacija donese nešto svoje, a kada uspemo da se uklopimo jedni s drugima - mi usvojivši nešto od njihovih pogleda na svet, a oni nešto od naših “starih dobrih navika”, na dobitku smo svi. I baš zbog toga što se upravo u školama od dece stvaraju ljudi, naš posao nije nimalo lak. Ali jeste lep.

 Jelena Bratić