Refleksivni direktor

Nekada i neki direktori škola preduzimaju poseban vid mere kada hoće da utiču na kvalitet rada nastavnika, ili na samog nastavnika. Taj vid mere zove se pisanje izjava.

Možda vam se nekada i desilo da ste morali da pišete izjavu direktoru škole zato što ste nešto uradili ili zato što nešto niste uradili. Samo pisanje izjava je proceduralnog tipa i kada se nastavnik izjasni pisanim putem o onome što je direktor škole zahtevao, potrebno je da se izjava zavede i ona se čuva u nekoj već dokumentaciji. Kao i svaki valjani dokument u školi i ovaj se može upotrebiti već na neki adekvatan način. Za samog nastavnika pisanje izjave možda nije toliko proceduralno, koliko jeste čin koji ima neko svoje (uglavnom negativno) značenje. Možemo reći da je pisanje izjave jedan vid disciplinske mere, iako se verovatno neki ne bi saglasili sa ovom tvrdnjom. Uostalom, to je verovatno i deo prakse koja postoji u određenoj školi. U nekim školama pisanje izjave je prilično retko, a u drugim školama to je maltene stvar rutine. 

Ja se u ovom tekstu neću baviti samom izjavom, njenim dubljem značenjem za nastavnika i načinima njene upotrebe. Fokusiraću se više na onoga ko tu izjavu traži. Koliko sam uspeo da vidim, veoma često direktor koji traži izjavu ujedno traži i odgovor na pitanje koje počinje sa: „A šta ste Vi preduzeli?“ 

Zaista, šta ste preduzeli? Pri tome mislim na direktora škole. Najpre moram da postavim jedno logično pitanje. Zašto direktor škole zahteva da nastavnik napismeno obrazloži šta je preduzeo? Zašto ga prosto to nije pitao? Meni ovo već govori da razgovora nije bilo. Da li to znači da direktor nema vremena ili živaca za svog zaposlenog? Šta god da je u pitanju, složićete se, nije dobro. Možda je direktor mnogo puta pričao sa svojim zaposlenim i on/-a je „delikt“ ponovio/-a ili se više puta oglušio/-la. U tom slučaju morao bih da se zapitam koliki autoritet zaista ima glava škole. Naravno, sa nekim ljudima je veoma teško pričati i veoma je teško popraviti ponašanje već formirane ličnosti, ali na kraju krajeva i mi nastavnici smo uvek krivi kada god ne možemo da izađemo na kraj sa nekim đakom, koliko god da je ponašanje tog đaka kritično. Naprosto, opravdanja nema. Zašto bi ga u ovom slučaju bilo? 

Takođe, ako direktor već pita da mu se napismeno obrazloži šta je sve preduzeto, upitno mi je koliko je direktor uopšte upućen u rad svog nastavnika. Svi znamo da direktor ima i savetodavnu i korektivnu ulogu, te da mora sve vreme da kontroliše rad svojih nastavnika. Ako se već desilo da nastavnik nešto nije uradio ili je uradio na pogrešan način, šta je onda direktor učinio ili, bolje da kažem, šta je sve učinio da do toga ne dođe? 

Nemojmo zaboraviti i lanac odgovornosti. Šta god da se desi u jednoj školi, prvi odgovoran je svakako direktor. Ukoliko je nastavnik učinio nešto toliko loše da zbog toga mora da piše izjavu, zar to onda automatski ne povlači i odgovornost njegovog pretpostavljenog? Došli smo do izjave, što znači da je počinjena nepravilnost krupna i na koji način će se sada to odraziti na rad samog direktora? 

Kao što vidite, jedna mala izjava koja najčešće ne zauzme ni format A4 papira, povlači za sobom mnoštvo pitanja. I pitanje svih pitanja je da li uopšte onaj koji zahteva izjavu razmišlja o tim pitanjima. Nastavnik treba da bude refleksivni praktičar, ali bi bilo dobro da i škole imaju refleksivne direktore.

Dejan Bošković